Ljubav pokreće svijet, ali očito moj ne.......

Zašto da te volim
Kad ti mene ne voliš
Zašto da mislim na tebe
Kad ti ne misliš na mene
Zašto da patim
Kad se ti smješ

Sada sam u drugom svijetu
Tamo di tebe nema
Tamo di je ljubav, sreća i toplina
Sretna sam
I spremna dati srce nekom drugom
Nekom tko ga je zaslužio
Jer ti očito nisi

Ne ću više mislit na tebe
Ne ću više maštati
I ne ću se više nadati nećemu
Što se nikad ne će ostvariti

Jer ti to nisi zaslužio
Nisi zaslužio ni moju ni ičiju ljubav
Sada si sam
A to si i zaslužio

Ne znam više što osjećam. Da li ga volim ili ne. Sve je to komplicirao. Dok sam doma stalno mi se mota po glavi. Katkad se joć uvijek nadam se će se nešto promjeniti i da ćemo na kraju ipak biti zajedno. Iako znam da se to neće dogoditi svejedno volim o tome maštati. Dok maštam sam slobodna. Svijet je onakav kakvog si zamislim i o svemu ja odlučujem. Prekrasno je tako bježat od stvarnosti i zatvorit se u neki svoj svijet gdje ti nitko ništa ne može. Gdje si siguran i sretan. Ali učestalo maštanje nije dobro. Kasnije ne ćemo razlikovat stvarnost od mašte. Nije dobro bježat od stvarnosti i problema. Trebamo biti jaki i suočit se sa stvarnošću i problemima. Ne smijemo posustat kada naiđemo na prvu prepreku. Trebamo biti jaki i trudit se da uspijemo riješit probleme. Ja nisam dovoljno jaka za to. Čim naiđem na neki problem povučem se u svoj čarobni svijet. Taj svijet je samo moj u kojemu ja određujem pravila. Tamo nema boli, patnje i tuge. Mjesta ima samo za sreću, veselje i smijeh. U mom svijetu je sve drugačije, sve je tako posebno. Sve je onako kao bi trebalo biti u stvarnosti. Katkad želim ostati u tom svijetu ne želeći se vratit u stvarnost. Bojim se razočaranja, mržnje, patnje i boli. Ali na žalost na kraju se ipak trgnem i vrati u stvarnost koja je toliko okrutna da čim pogledam ljude vidim mržnju koja me počpinje gušit. No onda se sjetim osoba radi kojih sam se vratila u stvarnost, radi best frendica i obitelji koja me vole onakvu kakva jesam.

U srcu mome sada je tuga
jer otišo si ti,
a ni pozdarvio se nisi.
Očekuješ da preo toga
samo tako lako pređem
i sve zaboravim.
Ali ne mogu,
koliko god to željela.
Trudim se iz dana u dan da te zaboravim,
ali ne mogu.
Jednostavno ne izlaziš iz srca moga.
Iz dana u dan živim u nadi da će se nešto promijeniti,
da ćeš me zavoljeti.
I tako dok u nadi čekam
poruku tvoj
život mi pred očima prolazi.

Voljela sam te, a ti mene ne.
Htjela sam uvijek bit uz tebe ali mi to nisi dopustio.
Pokušala sam te zaboravit i uspjela sam, ali si mi se onda pojavio pred očima.
Tada sam shvatila da te još uvijek volim i da mi je stalo do tebe.
Ali svaki put kad te zaboravim ti se pojaviš i sve prokreneš.
Zašto me mučiš?
Zašto mi to radiš?
Zašto me ne pustiš na miru?
Želim nastavit dalje sa životom.
Želim te zaboravit i nikad više ništa osjetit prema tebi.
Znam da će biti teško i da će trebat vremena za to, ali ja sam spremna na to.
Samo te želim zaboravit i nastavit dalje sa svojim životom.
Dopusti mi da budem sretna, makni se od mene.
Imao si svoju priliku koju si propustio.
A sad je prekasno da se kaješ.
Makni se i dopusti mi da budem sretna jer ovako više ne mogu.

"Nakon što sam izašla iz depre sve je bilo super. Stvari su krenule na bolje, bila sam sretna. No sada, imam osjećaj da opet klonem i ulazim u depru. Opet se osjećam manje vrijednom, izoliranom, odbačenom. Jednostavno se viđe ne mogu s tim nosti. To je sve previše za mene. Imam filing da su svi oko mene sretni i zadovoljni. Svi osim mene. Dok iznosim svoje osjećaje i misli na komdad papira puno mi je lakše nego sve to držat u sebi. Ali svejdno se nisam nikom izjadala, nitko ne zna za te moje probleme. Moram sve to sama prolazit. Nemam s kim pričat o tome.
Opet sam dobila osjećaj da ja svojima smetam i da bi im bilo bolje bez mene. Mnogo problem bi nestalo da me nema. Imam filing da me nitko ne primjećuje, nitko ne obraća pažnju na mene. To me užasava, smeta i dovodi do ludila.
Polako shvaćam da bi moja mama bila srenija bez mene, da joj ja smetam, da sam joj od malena bila teret kojeg nikako da se riješi. Skužila sam da ona ništa dobro ne misli o meni.
Kad smo bile od Melite sam došla do tog zaključka. Melita je najme psihologinja kod koje me je mama odvela.
U jednom trenutku Melita je mamu pitala što joj se sviđa kod mene. Nestrpljivo samočekivala odgovor. Zanimalo me što će mama reći. Nastupila je minuta šutnje, koja je sve rekla.
Mama me samo pohvalila kako sam dobro obavila posa ski učiteljice i to je bilo sve.
Tog trenutka nisam shvatiula kako nije imala što ljepo reći o meni, pa je to rekla.
Mnogi će mislit kako sam luda i da trebam potražit stručnu pomoć.
Ali ja se sojećam odbaćenom, ne voljenom, izoliranom, neprihvaćenom. ....."

"Živim u snovima, previše se zanosim u svojoj mašti i fantaziji. Ali onda se osjećam slobodnom, sretno, zadovoljno. Jedino u mašti mogu imat ono što želim, za sada. Ko zna, množda nakon nekog vremena se sve to pretvori u stvarnost. Nikad se ne zna. A do tada ću i dalje maštati i samo maštati bez prestanka"

Da li ste ikada stajali pored osobe koja vam se svidja ili pricali s njom??? Ona vas je gledala kao prijatelja a vi ste htjeli nesto vise od samog prijateljstva. Koliko puta vam se to dogodilo??? Bili ste joj tako blizu ali tako daleko od njezinog srca. U takvoj situaciji ostajemo jaki nadajuci se da ce se to promijeniti, da ce nas zamjetiti, da cemo nac put do njezinog srca. Prolaze mjeseci a nista se nije promjenilo, sve je ostalo isto. Jedan dio nas polako pocinje klonut i prihvaca da medu nama nece bit nista vise od prijatelja, a drugi dio nas se i dalje nada da ce nas zamijetiti i da cemo biti zajedno. Ova druga polovica pobjedjuje i mi pocinjemo zivjeti u fantaziji, u masti. Zivimo u snovima, u nerealnom svijetu i ne vidimo stvarnost. Nakon nekoliko mjeseci se budimo iz tog dubokog sna i kada shvatimo stvarno stanje stvari pocnemo klonut, zatvaramo se u sebe. Srce nam pukne u tisucu komadica i kada se to desi tesko ga je ponovno sastaviti. Tada shvatimo kako je ljubav komplicirana i bolna. Obecajemo si kako se to vise nece ponoviti, kako cemo iduci put biti pazljiviji i oprezniji. Ali to je pusto obecanje koje necemo izvrsiti.

Sretan Uskrs svima.

ja sam u austriji na skijanju i ovaj tjedan necu pisat post

SRETAN USKRS


pozz

kisss

Kao i sve tako i mene muči ljubav
ljubav moze biti tako prekrasna, lijepa, divna, ali često zna pokazat svoje drugo lice koje je katastrofično
to drugo lice nitko ne voli. ono boli, na lice nam tjera suze, razbija nam srce na tisuću komadića, povlaći nas u sebe same, osjećamo se prazno, usamljeno, često znamo biti po par mjeseci u depresii radi toga
zaboravljamo kako je bit sretan, kako je to kad se smijemo, kada nas obasja slap sreće
to za nas više ne postoji, okrenuli smo leđa sreći, sada znamo samo za tugu, patnju, bol, to nas dovodi do propasti, zaboravljamo prijatelje, ne izlazimo, zarobljeni smo u svom mračnom svijetu iz kojeg ne izlazimo.... i tako to traje nekoliko tjedana, mjeseci.....
i onda sretnemo jedno predivno biće, osjetimo leptiriće u trbuhu, na licu nam se pojavi osmijeh, u nama se probudi nada da je to onaj pravi, da je drugačiji od svih, da nas on neće razočarati i da zbog njega nećemo patiti....
napokon izađemo iz svog mračnog svijeta punog boli, patnje i tuge. tom svijetu smo sada okrenuli leđa i ne mislimo mu se vratiti, ne opet... pomislimo kako je napokon sreća na našoj strani, kako je napokon došao na nas red da budemo sretni i zadovoljni, dobili smo priliku da opet volimo. i tako ta sreća traje mjesec-dva, a onda se sve sruši. ta osoba koju smo smatrali drugačijom od svih, koja nas neće povrijediti, nažalost pokazala je upravno suprotno od naših uvjerenja i očekivanja, baš ona nas je povrijedila, zabila nam nož ravno u srce, gurnula nas u svijet tame i boli....
tada se povlačimo, počinjemo trunut iz nutra, pokušavamo sakrit tu bol, ali nam ne uspijeva. previše nas boli da bi mogli samo preć preko toga, zaboraviti to, jednostavno ne možemo. hladnoća nam obuzme srce koje toliko voli, ta ljubav se polagano gasi, nestaje, ali ostavlja duboki trag koji ostaje zauvijek.